SKIJAŠKI DNEVNIK JEDNE SREDNJOŠKOLKE
Nakon što smo prve skijaške korake po principu "sam svoj majstor" naučili po bosanskim i hrvatskim skijalištima "boss" naše obitelji tog nedjeljnog popodneva, kad je okrugi stol bio u punom sastavu, donio je važnu odluku koju nam je ponosno priopćio: "Ove zime vas na skijanje vodim vanka.“ „Gdje vanka?", uslijedilo je uglas pitanje. "U Italiju, Alta Badia-Dolomiti.“ „SUPER", procjedismo sve tri uglas.

Uslijedio je ručak, gdje smo između zalogaja pomno slušali tatu, koji je bio doslovce nasilan podacima s interneta i raznoraznih brošura. Podatke je sipao kao iz rukava, a mlađa sestra i ja smo već gledale kako se iskrasti od stola. Dužina staza, širina, organizacija...podaci su se samo nizali, ali srećom zadnji njegov zalogaj je bio na vidiku kao i spas za nas. "Možete ići od stola", rekao je ozbiljno. Jedino mama dok je sređivala kužinu i dalje je bila poput Hiroshime, nemilosrdno bombardirana podacima pa se vjerovatno osjećala kao da je na padinama nekog glečera.

Uskoro je došla i surova zima toliko očekivana, a "boss" je pomno pratio stanje na skijalištima i količinu snježnih oborina.U hodu je što bi se reklo, pukla odluka da zbog roditeljskih obveza na skijanje se ide u drugi misec, a mi školarci ćemo imati gripu. Izgovor je bilo prelako smisliti, ionako je u điru. Zadnje upute su se dobile, mobitel pri ruci, pazit da se ne izgubiš, ne juri...

Krenuli smo. Odredište Pedraces kod gospodina Boninia. Kupit ćemo Dolomiti Super skipass tako da možemo skijati i oko Sella Ronde planinskog masiva koji povezuje četiri velika skijališta Alta Badia, Val Gardena, Val di Fassa i Arabba/Marmolada.

Kraljica mobitela

Već na samom putu mama je napravila grešku koju je prešutila nadajući se da joj neće trebati, a to je da nije kupila bon za mobitel. Ona tu "spravu" jednostavno mrzi i ne mari za nju. Vjerovatno je tu tatinu uputu propustila onog nedjeljnog popodneva kad je bila bombardirana, a njoj je bilo važnije toga trena sastrugati zagorenu teču.

Uskoro se to pokazalo kao veliki minus. Toga dana već pri samom kraju dana, tata se odvojio od nas i nas tri gracije se fino izgubimo. Pojedine gondole se već pogasiše i nama preostane se spustiti u najbliže mjesto Corvara. Auto i tata, koji nikad ne griješi i koji i spava s mobitelom pa se to njemu nebi moglo desiti su u La Villi. SMS  poruke su stizale i stizale, ali od odgovora našeg ništa. Mama je samo blijedo gledala u poruke s čijim se brojem povećavao i bijes oca.
Prva suza u oku (moram vas upozoriti da naša mama plače i ako je reklama malo tužnija) se ipak pojavila kad je stigao SMS da je neodgovorna za svoja dva pileta, ako nemisli na sebe. Sljedeći val suza, koje bi napravile poplavu veću od onih u Australiji, trebale su uslijediti prilikom ulaska u autobus bez ijednog eura, kad je mama stala pred hladnokrvno lice vozača autobusa. Ali ja tad brzinom munje skužim da ski-pas vrijedi i za vožnju autobusom i moja rođena mati povuče kočnicu, spusti ustave na svojim branama od okica i suze stadoše. Bile smo spašene.
Slijedeća opasnost nam je vrebala u vidu oca. Susret koji je slijedio je bio bez većih radosti, već samo jedan značajni pogled prema mami preko očala ispod kojih se nazirala svježa rana. Znači, pao je. Krenuli smo, u autu je mama mudro šutila i otpirala se svim verbalnim uvredama i tek u jednom trenutku je spasonosno progovorila:"Napravit ću palačinke kad dođemo." U trenu je sve bilo zaboravljeno i pad i neodgovornost, a mama je opet zasjela na tron kao najbolja supruga i majka njegove djece. Bože, ne mogu vjerovat da se "boss" familije prodao za jedne palačinke s nuttelom.
Mobitel se više nije spominjao, a mama je narednih dana po pistama jurcala prateći pomno sivo-crvenu tatinu kombinaciju.

Gripa se liječi na skijalištu

Slijedeća dva dana su bila manje turbulentna. Ovaj put sam najveći problem bila ja, spavalica. Pala je odluka da obiđemo Sella Rondu za koju je potrebno pet sati, znači treba krenuti rano, pogledati vremensku prognozu jer se prolazi kroz četiri regije i četiri planinska prevoja. To, rano krenuti, je bila moja najveća muka koja je trajala dva dana, jer smo jedan dan išli u smjeru kazaljki sata, a drugi dan obrnuto. Ali vrijedilo je.
Prizori crvenih stijena Dolomita koji rano ujutro izranjaju iz one bijeline obasjani suncem je predivan. Staze savršeno ispeglane koje prolaze kroz gustu šumu su prizori za odmoriti oči.

Nakon dva prekrasna dana uslijedio je novi šok. Ovaj put iz domovine. Školske kolege moje sestre koja pohađa osnovnu školu su se pohvalili nastavnici kojoj je trebala hitna usluga da joj to može napraviti Dorin tata, ali ona je kući u gripi. Ali nastavnici je bilo hitno i jedno jutro se pojavila baki na vrata. Ali, opet ali, od unučica ni traga, sve zdravo i čilo na skijanju. Baka zove, mama uporno razastire priču o gripi, a baka pokušava objasniti da je učiteljica upravo tu za našim okruglim stolom, onim istim gdje je ta gnjusna laž o gripi i dogovorena. U Alta Badiji u apartmanu gospodina Boninia je prvo zavladao muk, a zatim urnebesni smijeh, osim Dore koja je bila zabrinuta za povratak u školu.

 

Da ovaj dnevnik privedemo kraju, vjerovatno ste već umorni od čitanja. Kad sve zbrojim jedno je sigurno, dosadno nije bilo. Mili roditelji su se trudili da nam večeri upotpune, pogotovo jednoj srednjoškolki koja je već s ovakvim iskustvom bila spremna za odlazak na skijalište sa svojim društvom, što im je i zaprijetila. Išlo se na klizanje uz disco muziku, kuglanje, bazen te pokoja kupovina za prijatelje. Mami se u svoj toj muci najviše svidilo piće koje tamo pogotovo u brvnarama na stazama svi piju, a zove se bombardino, te kalimero. Bombardino je kako mati kaže ustvari liker od jaja s šlagom. Dvije boce su stigle u domovinu, društvo se počastilo, a cijeli stan je odzvanjao od smijeha dok je mama pričala dogodovštine. I tata se onako malo kiselo nasmijao, a mobitel na frižideru uporno cijelu večer davao zvučni signal da nije napunjen. Čiji? Pogodite..